Bez obzira koliko kritičari stalno pokušavaju obesmisliti umjetnost vezanu za rat, ova umjetnost se pokazuje sve vitalnijom i značajnijom kako vrijeme od rata naovamo lagano odmiče. Uvijek sam bivao zgađen nad ljudima koji su proglašavli “smrt jedne teme”, želeći nametnuti one teme o kojima bi oni voljeli da pisci, filmaši ili fotografi rade svoja djela. Želje su jedno, a umjetnička scena pokazuje nešto sasvim drugo. To drugo se nalazi na fotografijama Zorana Kanlića. To je ono što sami kritičari nikad neće moći shvatiti, to da tema rata nikad neće biti prevaziđena, da ju je nemoguće prevazići čak i ako se umjetnik uporno bavi crtanjem jednog jedinog cvijeta cijeli život. Sve ono što se nalazi izvan te slike, izvan latica, tučka, stabljike, i polena, sve će ukazivati na ono što je prešućeno. A to prešućeno je sveprisutno. Kao što sam neki dan šetao pored Filozofskog fakulteta i vidio demobilisanog borca Oružanih snaga BiH kako čuči perući zube pored stećka u parku ispred fakulteta. Na stećku je držao sivomaslinastu čuturu. Lijevo od njega je spomenik poginulima iz zadnjeg rata, desno od njega je spomenik ubijenim komunistima iz Drugog svjetskog rata. Tako da ću se uvijek diviti onima koji su u stanju u najdubljoj metafizičkoj tišini cijeli život slikati samo jedan jedini cvijet.

Poslije sam vidio, u improvizovanom kampu gdje su štrajkali borci, sto od kištre za pivo na kojem je postrance ležao tranzistor, pored njega je bila jabuka. Nisam fotograf i ne znam dokumentovati stvarnost fotografskim objektivom, onako kako je to u ratu u Sarajevu radio Zoran Kanlić, čovjek i fotograf iz sjene, svojevoljno udaljen od bilo kakvog medijskog glamura, čije izvrsne erotske fotografije iz rata smo imali priliku, nekad davno, gledati u galeriji knjižare Buybook.

Njegove crno-bijele fotografije i one u boji sa izložbe Miss Sarajevo, u galeriji Java (mart / april 2012), pokazuju sliku ratnog Sarajeva iz drukčije perspektive. Iz Kanlićeve perspektive se vidi ljudska ljepota, osmijeh i tijelo, trijumf mašte kako je napisao Mile Stojić u naslovu pjesme.

Na jednoj fotografiji u boji vidi se žena srednjih godina kako pretrčava snajperski prelaz na Skenderiji. Na sebi ima crveni kaput, plavi šal, crne štikle, u rukama drži kožnu torbu. Kosa joj je svezana u rep. Fotografija je hvata u momentu dok su joj obje noge u zraku. Njeno lice govori da je svjesna trenutka fotografisanja, otud dolazi blagi osmijeh i pogled uperen prema objektivu fotoaparata. Iza nje je prava slika rata, nekoliko bijelih UN-ovih transportera, vojnici u plavim šljemovima u zaklonu transportera. Iza njih se vidi tjeskobni horizont grada, zgrade i ruševine. U gornjem desnom uglu nalazi se grana sa suhim lišćem. Da nema pozadinske kulise izgledalo bi kao da žena lebdi nad zemljom, prizor skroz mirnodopski. Crvena boja njenog kaputa u meni budi čuvenu scenu iz filma Šindlerova lista kada u jevrejskom getu kamera prikazuje ljudski metež u crno-bijeloj boji, osim jedne djevojčice koja ima crveni kaput. Nije mi bilo jasno zašto je samo kaput djevojčice u jarkoj crvenoj boji, sve dok nisam pogledao dokumentarac o filmu u kojem Spielberg kaže da je djevojčica u crvenom kaputu, unutar crno-bijele scene, metafora holokausta kojeg je evropska i svjetska javnost odbijala da vidi.

Civilna pozadina rata koju nam pokazuje Zoran Kanlić obiluje detaljima iz ljudske intime. Fasciniraju momenti kuhinjske idile, pravljenje kafe na svim mogućim improvizacijama minijaturnih pećica, steranje veša, spavanje, prizor iz kafane pod vedrim nebom, ženska ljepota u neizostavnim ruševinama, prizori manekenki sa takmičenja za Miss Sarajeva. Postoji samo jedna fotografija koja direktno upućuje na vojnički sadržaj rata: grupni portret dvije žene pod oružje sa muškarcem opasanim redenicima koji drži cijev puškomitraljeza sa raširenim nogarama negdje u blizini prve borbene linije. I na ovoj fotografiji dominiraju ljudska lica i tijela, glavni protagonisti Kanlićevih, uglavnom, crno-bijelih fotografija na kojima se prikazuje život iz offa, nepobjedivost ljudskog duha. Možda je to ono što je najupečatljivije na Kanlićevim fotografijama, prikaz topline ljudskih brloga, vjera u pobjedu života nad smrću, nešto toliko hrabro i otmjeno na svim tim licima i tijelima.

Pokušavam zamisliti kako je to bilo biti fotograf u opkoljenom Sarajevu. Hodati okolo sa fotoaparatom i bilježiti trenutke koji uporno nestaju. I opet mi dolazi slika Zorana Kanlića u vijetnamci kako nevidljiv čuči kraj stabla čekajući da uhvati osmijeh žene koja pretrčava snajperski prelaz. Ili fotografiše ogromnu ruku koja pridržava džezvu na zipovanoj improvizovanoj pećici.

Možda baš onako kako izgleda Zoran Kanlić treba izgledati fotograf u opkoljenom Sarajevu iz moje mašte. Miran i neprimjetan u kompletnom ratnom užasu.


Faruk Šehić